7.I.b Zašto Europska unija

Zašto Europska Unija - «  udružena Europa  «

Mir

Ideja ujedinjene Europe nekad je bila samo

san u mislima filozofa i vizionara. Na primjer,

Victor Hugo zamišljao je ‘ujedinjene države

Europe’ nadahnute humanističkim idealima.

San su uništila dva strašna rata koja su harala

kontinentom tijekom prve polovice 20.

stoljeća.

No iz krhotina Drugog svjetskog rata izniknula

je nova nada. Narodi koji su odoljeli totalitarizmu

tijekom rata bili su odlučni da

dokrajče međunarodnu mržnju i nadmetanje

u Europi te da izgrade trajan mir između prijašnjih

neprijatelja. Između 1945. i 1950. godine

nekolicina hrabrih državnika, između

ostalih, Konrad Adenauer, Winston Churchill,

Alcide de Gaspri i Robert Schuman odlučili

su uvjeriti svoje narode da započnu novo

razdoblje. U zapadnoj Europi trebao je nastati

novi poredak, utemeljen na zajedničkim

interesima njenih naroda i narodnosti, a na

temelju ugovora koji bi jamčili vladavinu

prava i jednakost među državama.

Robert Schuman (francuski ministar vanjskih

poslova) preuzeo je ideju koju je izvorno začeo

Jean Monnet pa je 9. svibnja 1950. godine

predložio uspostavu Europske zajednice za

ugljen i čelik (ECSC). U državama koje su donedavno

ratovale proizvodnja ugljena i čelika

trebala je potpasti pod zajedničku nadležnost

- ‘Visokog tijela’. Na praktičan, ali i duboko

simboličan način ratne sirovine pretvorene su

u instrumente pomirenja i mira.

 Ovaj odvažan i velikodušan pokret polučio je

golem uspjeh. Bio je to početak više od pola

stoljeća duge i mirne suradnje između država

članica Europske zajednice. Ugovorom iz

Maastrichta 1992. godine ojačana su tijela

Zajednice i dane su im šire ovlasti. Tako je ro-

đena Europska unija (EU).

EU je uložila velik trud kako bi pomogla Njemačkoj

da se ujedini nakon pada Berlinskog

zida 1989. godine. Kada se 1991. godine

raspalo sovjetsko carstvo, države srednje i

istočne Europe, koje su desetljećima živjele

pod jarmom Varšavskog pakta, odlučile su se

za budućnost u obitelji demokratskih europskih

naroda.

Sigurnost i zaštita

Međutim, Europa 21. stoljeća još se uvijek

mora baviti problemima sigurnosti i zaštite.

Te se stvari nikad ne smiju uzimati kao da su

same po sebi razumljive. Svaki novi korak u

svjetskom razvoju ne donosi sa sobom samo

prednosti nego i rizik. EU treba poduzeti

učinkovite korake za osiguranje sigurnosti i

zaštite 25 država članica. Treba konstruktivno

surađivati s regijama koje su tik do njenih

granica - sjevernom Afrikom, Balkanom,

Kavkazom i Bliskim istokom. Tragični doga-

đaji 11. rujna 2001. u New Yorku i Washingtonu

sve su nas osvijestili koliko smo ranjivi

te kakvi su fanatičnost i duh osvete kad ih se pusti s lanca.

Institucije EU-a ključne su za uspjeh Europe

u osmišljavanju i upravljanju sustavom koji je

donio stvaran i trajan mir na veliko područje

planeta. EU mora štititi i svoje vojne i strate-

ške interese, ali tako da surađuje sa svojim

saveznicima - posebno svojim NATO-saveznicima

- i da razvija izvornu Europsku politiku

sigurnosti i obrane (ESOP).

Unutarnja i vanjska sigurnost dvije su strane

jedne medalje. Drugim riječima, EU se mora

boriti protiv terorizma i organiziranog kriminala

- što znači da policije svih država EU-a

moraju tijesno surađivati. Jedan od novih

izazova Europe je učiniti Europu područjem

slobode, sigurnosti i pravde, gdje svatko ima

jednak pristup pravdi i jednako je zaštićen

zakonom. Kako bi se to postiglo, vlade EU-a

trebaju blisko surađivati, a njena tijela, kao

što je Europol (Europske policijske snage),

moraju imati aktivniju i učinkovitiju ulogu.

Gospodarska i socijalna solidarnost

Europska unija stvorena je za postizanje političkih

ciljeva, ali njena dinamičnost i uspjeh

proizlaze iz njenih gospodarskih temelja -

‘jedinstvenog tržišta, koje su stvorile države

članice EU-a, i jedinstvene valute (eura), koji

se koristi u dvanaest država.

U državama EU-a živi manji postotak svjetskog

stanovništva. Države se moraju stalno

okupljati ako žele osigurati gospodarski rast i

sposobnost da konkuriraju drugim velikim

gospodarstvima na svjetskoj sceni. Nijedna

država EU-a zasebno nije dovoljno snažna da

sama izađe na svjetsko tržište. Kako bi se postigla

ekonomija razmjera i kako bi se našli

novi kupci, europska gospodarstva trebaju

poslovati na većem tržištu od njihove domicilne

države. Zato se EU toliko trudila da se

otvori jedinstveno europsko tržište - uklanjajući

stare prepreke trgovini i birokraciju

koja je gušila gospodarske djelatnosti.

No slobodna konkurencija za protutežu mora

imati solidarnost u cijeloj Europi, koja se

iskazuje u praktičnoj pomoći običnom čovjeku.

Kada europski građani postanu žrtve poplava

ili drugih prirodnih katastrofa, dobivaju

pomoć iz proračuna EU-a. Nadalje, od tržišta

cijelog kontinenta od 380 milijuna kupaca

korist mora imati najveći mogući broj

ljudi. ‘Strukturni fondovi’, kojima upravlja

Europska komisija, potiču i podržavaju napore

nacionalnih i regionalnih vlada EU-a da

zatvore procijep između razina razvijenosti u

različitim dijelovima Europe. I proračun EU-a

i novac koji prikuplja Europska investicijska

banka koristi se za poboljšanje europske prometne

infrastrukture (primjerice, za produžetak

autocesta i za vlakove velike brzine),

omogućujući time bolji pristup rubnim regijama

te podupirući transeuropsku trgovinu.

Tješnja suradnja za unaprjeđenje

europskog modela društva

Europska postindustrijska društva postaju

sve kompleksnija. Standard života stalno

raste, ali još uvijek postoji jaz između bogatih

i siromašnih, koji bi se mogao proširiti

pristupanjem bivših komunističkih država,među

kojim je bila i  danas Republika Hrvatska,EU-u.

Zato je važno da države članice EU-a

što tješnje surađuju kada se bave socijalnom

problematikom.

Dugoročno, svaka država EU-a ima koristi od

te suradnje. Pola stoljeća europskih integracija

pokazalo je da je cjelina veća od zbroja

njenih dijelova. EU kao jedinica ima mnogo

više gospodarske, socijalne, tehnološke, komercijalne

i političke ‘udarne snage’ od pojedinačnih

napora svojih država članica, čak i

kad se zbroje. Postoji dodana vrijednost kada

se jedinstveno djeluje i govori jednim glasom

- kao što to čini Europska unija.

Zašto? Zato jer je EU vodeća svjetska trgovačka

snaga pa igra ključnu ulogu u međunarodnim

pregovorima. Koristi svu snagu

svoje trgovine i poljoprivrede da djeluje unutar

Svjetske trgovinske organizacije te primjenjuje

Protokol iz Kyota radi smanjenja

zagađenja zraka i sprječavanja promjene klime.

Bila je predlagatelj važnih inicijativa o

održivom razvoju na sastanku na vrhu, koji je

održan u kolovozu 2002. u Johannesburgu.

Zauzima jasan stav o osjetljivim problemima

koji se tiču običnih ljudi - problemima kao

što su zaštita okoliša, izvori obnovljive energije,

‘načela predostrožnosti’ u sigurnosti

prehrane, etički aspekti biotehnologije i potreba

da se zaštite ugrožene vrste.

Stara izreka „snaga u jednakosti” vrijedi za

Europljane kao nikad dosad. Snaga Europe

proistječe iz njene sposobnosti da zajednički

djeluje na temelju odluka koje donose demokratske

institucije - Europsko vijeće, Europski

parlament, Vijeće ministara, Europska komisija,

Sud Europskih zajednica, Revizorski sud.

EU želi unaprjeđivati humane vrijednosti i

socijalni napredak. Europljani vide da globalizacija

i tehnološka promjena mijenja svijet

pa žele da ljudi posvuda budu gospodari - a

ne žrtve - tog procesa promjene. Potrebe ljudi

ne mogu se jednostavno zadovoljavati silama

tržišta ili jednostranim djelovanjima

jedne države.

Tako se EU zalaže za humani aspekt i model

društva koji podržava najveća većina njenih

građana. Europljani njeguju svoje bogato naslje-

đe vrijednosti, koje uključuje vjerovanje u

ljudska prava, društvenu solidarnost, slobodu

poduzetništva, poštenu podjelu plodova gospodarskog

rasta, pravo na zaštićen okoliš,

poštovanje kulturnih, jezičnih i vjerskih različitosti

te usklađeno obuzdavanje tradicije i

napretka.

Povelja EU o temeljnim pravima, donesena 7.

prosinca 2000. u Nici, uređuje sva prava koja

danas priznaje 15 država članica EU-a te njihovi

građani. Europljani imaju bogatstvo nacionalnih

i lokalnih kultura po kojima se me-

đusobno razlikuju, ali ujedinjeni su zajedničkim

nasljedstvom vrijednosti po kojima se

Europljani razlikuju od ostatka svijeta.

Ugovor iz Maastrichta po prvi je put ustoličilo

‘načelo supsidijarnosti’, koje je temeljno

za način funkcioniranja Europske unije. To

znači da EU i njene institucije djeluju samo

ako je takvo djelovanje djelotvornije na razini

EU-a nego na nacionalnoj ili lokalnoj razini.

To načelo osigurava da se EU nepotrebno

ne miješa u svakodnevne živote građana. Europski

identitet vrijedna je imovina koju treba

čuvati: nikad se ne smije miješati s uniformnosti

- koju Europljani apsolutno odbacuju.

Ravnopravnost,boljitak i sigurnost za sve -  DA

Hladni rat,nepravda,te jaz bogatih i siromašnih - NE

Kompromis za dobrobit svih,kao jedino riješenje – DA

Bolja,perspektivnija i sigurnija budućnost za svakog čovjeka,temeljena na znanju,toleranciji,razvoju svijesti,te proporcijonalnome rastu i duhovnih i materijalnih dobara(vrijednosti).

8.I.c Kako funkcionira Europska Unija

Kako funkcionira Europska Unija

Europska unija više je od konfederacije država,

ali nije ni federacija. Ona je, zapravo, ne-

što sasvim novo i povijesno jedinstveno. Njen

politčki sustav stalno je evoluirao proteklih

pedeset godina, a temelji se na nizu ugovora

- onih koji su potpisani u Parizu i Rimu tijekom

pedesetih godina te na ugovorima iz

Maastrichta, Amsterdama i Nice, koji su

sklopljeni devedesetih godina. Prema tim

ugovorima, države članice Unije prenose dio

svog nacionalnog suvereniteta na institucije

koje dijele i predstavljaju njihov nacionalni,

ali i kolektivni interes.

Ugovori čine ono što se naziva ‘primarno’ zakonodavstvo.

Iz njega proizlazi velika količina

‘sekundarnog’ zakonodavstva, koje ima

izravan utjecaj na svakodnevni život građana

Europske unije. Uglavnom se sastoji od uredbi,

direktiva i preporuka.

Ti zakoni, uz opću politiku EU-a, rezultat su

odluka koje donose tri tijela:

• Vijeće Europske unije (koje predstavlja države

   članice)

• Europski parlament (koji predstavlja građane)

                                  i

• Europska komisija (politički neovisno tijelo

  koje zastupa zajedničke europske interese).

Taj ‘institucionalni trokut’ može funkcionirati

samo ako ta tri tijela tijesno surađuju i

imaju međusobno povjerenje. „Kako bi izvršavale

svoje zadaće u skladu s odredbama ovog ugovora,

djelujući s Vijećem i Komisijom, Europski

parlament usvaja uredbe i direktive,

donosi odluke, daje preporuke i mišljenja.”

Članak 246. Ugovora iz Maastrichta)

Vijeće Europske unije

Vijeće Europske unije glavno je tijelo EU-a

koje donosi odluke. Prije je bilo poznato pod

nazivom ‘Vijeće ministara’, a skraćeno se naziva

‘Vijeće’. Svaka država EU-a naizmjence

predsjeda Vijećem tijekom razdoblja od šest

mjeseci. Svakom sastanku Vijeća prisustvuje

po jedan ministar iz svake države članice. Koji

će ministri sudjelovati na sastanku ovisi o

temi koja je na dnevnom redu. Ako je to

vanjska politika, sudjelovat će ministri vanjskih

poslova iz svake države. Ako je to poljoprivreda,

ministri poljoprivrede. I tako dalje.

Postoji devet različitih ‘konfiguracija’ Vijeća,

koje pokrivaju sva područja politike, uključujući

industriju, promet, okoliš itd. Rad Vijeća

kao cjeline planira i koordinira Vijeće za opće

poslove i vanjske odnose.

Pripremni rad za sastanke Vijeća obavlja Odbor

stalnih predstavnika (Coreper), koji čine

veleposlanici država članica u EU-u te službenici

iz nacionalnih ministarstava. Administrativni

rad Vijeća obavlja Glavno tajništvo,

sa sjedištem u Bruxellesu.

  

Vijeće i Europski parlament dijele zakonodavnu

vlast te odgovornost za proračun. Vijeće

također sklapa međunarodne ugovore o

kojima je pregovarala Komisija. Prema ugovorima

o osnivanju EU-a, Vijeće treba donositi

odluke jednoglasno ili većinom, ili ‘kvalificiranom

većinom’.

O važnim pitanjima, kao što su izmjene i dopune

osnivačkih ugovora, pokretanje nove

zajedničke politike ili dopuštenje novoj državi

da pristupi Uniji, Vijeće mora jednoglasno

odlučivati.

U većini slučajeva zahtijeva se glasovanje

kvalificiranom većinom - drugim riječima,

odluka se ne može donijeti, osim ako za nju

glasuje određeni minimalni broj glasova. Broj

glasova koje može dati svaka država EU-a otprilike

odražava brojnost njena stanovništva.

Do 1. svibnja 2004. godine vrijedio je sljedeći

broj glasova:

• Njemačka, Francuska, Italija,

  Velika Britanija                                             10

• Španjolska                                                      8

• Belgija, Grčka, Nizozemska, Portugal          5

• Austrija, Švedska                                          4

• Danska, Irska, Finska                                    3

• Luksemburg                                                   2

Ukupno 87

Minimalan broj glasova koji su potrebni da se

postigne kvalificirana većina je 62 od ukupnih

87 (tj. 71,3 %)..

Šest mjeseci nakon 1. svibnja 2004. godine,

kada su se EU-u pridružili nove države, primjenjuju

se prijelazne odredbe. Od 1. studenoga

2004. godine broj glasova pojedinih zemalja

iznosi:

• Njemačka, Francuska, Italija,

  Velika Britanija                                                   29

• Španjolska i Poljska                                          27

• Nizozemska                                                        13

• Belgija, Češka Republika, Grčka,

  Mađarska i Portugal                                         12

• Austrija i Švedska                                            10

• Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska           7

• Cipar, Estonija, Latvija, Luksemburg

   i Slovenija                                                           4

• Malta                                                                   3

Ukupno 321

Za postizanje kvalificirane većine bit će potrebno

232 glasa (72,3 %). Uz to,

• većina država članica (u nekim slučajevima

dvije trećine) mora odobriti odluku te

• bilo koja država članica može tražiti potvrdu

da glasovi koji su bili ‘za’ predstavljaju

najmanje 62 % ukupnog stanovništva EU-a.

Europsko vijeće

Europsko vijeće okuplja predsjednike i premijere

svih država EU-a te predsjednika Europske

komisije. Predsjednik Europskog parlamenta

također se obraća svakom Europskom

vijeću. Europsko vijeće datira iz 1974. godine,

kada su politički čelnici EU-a (‘čelnici država

ili vlada’) počeli održavati redovne sastanke.

Ta je praksa ozakonjena Jedinstvenim

europskim aktom (1987.). Europsko vijeće u

načelu se sastaje četiri puta godišnje. Predsjeda

mu predsjednik ili premijer države koja

predsjeda Vijećem Europske unije.

Zbog sve veće važnosti poslova EU-a u nacionalnom

političkom životu svrsishodno je

da predsjednici i premijeri imaju mogućnosti

da se redovito sastaju te raspravljaju o glavnim

europskim problemima. Na temelju Ugovora

iz Maastrichta Europsko vijeće je i službeno

postalo pokretačem politike te ima

ovlasti da rješava teške probleme o kojima se

ministri (koji se sastaju u Vijeću Europske

unije) ne mogu dogovoriti.

Europsko vijeće postalo je glavni medijski

događaj jer su njegovi članovi poznate javne

osobe, a neki od problema o kojima se raspravlja

mogu biti iznimno zanimljivi. Raspravlja

se i o aktualnim svjetskim problemima.

Cilj je Vijeća da o međunarodnim problemima

govori usuglašeno, razvijajući zajedničku

vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP).

Tako je Europsko vijeće tijelo koja stvara politiku

EU-a na najvišoj razini. Neke države

članice željele bi da to postane nova vlada

Europe te da neki od članova zastupaju Uniju

na svjetskoj sceni. Bi li tu osobu biralo Europsko

vijeće ili bi to automatski bio predsjednik

Europske komisije? O tom pitanju postoje

nesuglasice.

U međuvremenu, ulogu ‘Gospodina Europe’

igra visoki predstavnika EU-a za Zajedničku

vanjsku i sigurnosnu politiku (mjesto koje je

nastalo Amsterdamskim ugovorom), koji je

istodobno i glavni tajnik Vijeća. Javier Solana

imenovan je na taj položaj 1999. godine.

Europski parlament

Europski parlament izabrano je tijelo koje

predstavlja građane EU-a i sudjeluje u postupku

donošenja zakona. Od 1979. godine

članovi Europskog parlamenta birani su neposredno,

općim pravom glasa, svakih pet

godina.

Do izbora 2004. godine bira se 626 zastupnika.

Nakon toga proširenjem EU-a povećat

će se njihov broj. Broj zastupnika u Europskom

parlamentu iz svake države je sljedeći

(po abecednom redu prema nazivu države na

njezinu jeziku):

Svoje planirane sjednice Parlament obično

održava u Strasbourgu, a dodatne u Bruxellesu.

Tu je i 17 odbora koji obavljaju pripremne

poslove za plenarne sjednice te brojne političke

grupe koje se najčešće sastaju u

Bruxellesu. Glavno tajništvo nalazi se u Luksemburgu.

Parlament i Vijeće dijele zakonodavnu vlast,

provodeći tri različita postupka (uz obične

konzultacije).

• Prvo, tu je ‘postupak suradnje’, koji je uveden

Jedinstvenim europskim aktom 1986.

godine. Prema tom postupku, Parlament

daje svoje mišljenje o nacrtu direktiva i

uredbi koje predlaže Europska komisija,

koja može nadopuniti svoj prijedlog uzimajući

u obzir mišljenje Parlamenta.

• Drugo, tu je ‘postupak odobravanja’, tako-

đer uveden 1986. godine. Prema tom postupku,

Parlament mora dati svoje odobrenje

međunarodnim sporazumima o kojima

pregovara Komisija, kao i na svako

predloženo proširenje Europske unije te na

mnoge druge teme, uključujući promjenu

izbornih pravila.

• Treće, postoji postupak ‘su-odlučivanja’,

uveden Ugovorom iz Maastrichta (1992.).

Taj postupak stavlja Parlament na jednaku

razinu s Vijećem kada se donose zakoni o

mnogim važnim temama kao što su slobodno

kretanje radnika, unutarnje tržište,

obrazovanje, istraživanje, okoliš, transeuropska

mreža, zdravstvo, kultura i zaštita

potrošača. Parlament ima ovlasti da odbaci

predložene zakone ako apsolutna većina

zastupnika glasuje protiv ‘općeg stava’

Vijeća. No tada se predmet može staviti

pred Odbor za usklađivanje.

Broju područja u kojima se primjenjuje

procedura suodlučivanja, Ugovor iz Amsterdama

dodao je 23, a Ugovor iz Nice

daljnjih sedam.

Parlament i Vijeće također dijele odgovornost

za usvajanje proračuna EU-a. Europska

komisija predlaže nacrt proračuna, o kojemu

zatim raspravljaju Parlament i Vijeće. Parlament

može odbiti predloženi proračun, što je

već učinio u nekoliko navrata. Kada se to dogodi,

cijeli postupak donošenja proračuna

mora početi iznova. Parlament u potpunosti

koristi svoje proračunske ovlasti da utječe na

tvorbu politike EU-a. Večina troškova EU-a

za poljoprivredu ipak su gotovo izvan kontrole

Parlamenta.

Parlament je pogonska snaga europske politike.

To je najviše mjesto za raspravu u EU-u,

mjesto gdje se susreću i miješaju politička i

nacionalna stajališta svih država članica.

Proizlazi iz toga da je posve prirodno da Parlament

ima dobre političke inicijative.

Parlamentarnim raspravama dominiraju političke

skupine. Najveće od njih su:

• Europska narodna stanka (Demokršćani)  i

  Europski demokrati - EPP-DP skupina

• Partija europskih socijalista - PES.

Parlament je igrao ključnu ulogu u sastavljanju

Povelje temeljnih prava EU-a (proglašene

u prosincu 2000.) te u utvrđivanju Europske

konvencije koja je uslijedila nakon Europskog

vijeća u Laekenu u prosincu 2001. godine.

I zadnje, ali ne i manje važno, Parlament je

tijelo koje vrši demokratsku kontrolu nad

Unijom. Ima ovlasti da raspusti Komisiju

usvajanjem prijedloga o nepovjerenju (što

zahtijeva dvotrećinsku većinu). Kontrolira

provodi li se politika EU-a na pravilan način

- na primjer, pregledom izvještaja koje dobiva

od Revizorskog suda te postavljanjem

usmenih i pismenih pitanja Komisiji i Vijeću.

Aktualni predsjednik Europskog vijeća tako-

đer podnosi izvještaje Parlamentu o odlukama

koje donose politički čelnici EU-a.

Pat Cox bio je izabran za predsjednika Europskog

parlamenta 2002. godine.

Europska komisija

Komisija je jedna od ključnih institucija EU-a.

Do 1. svibnja 2004. godine ima 20 članova

(po dva iz Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske

i Ujedinjenog Kraljevstva, po jednog

iz ostalih država), koji su imenovani na pet

godina međusobnim dogovorom država članica

te uz suglasnost Parlamenta.

Od 1. svibnja 2004. godine, kada se nove države

pridružuju EU-u, bit će po jedan povjerenik

iz svake države.

Komisija djeluje potpuno politički neovisno.

Njen je posao da brani interese EU-a kao cjeline,

te stoga ne smije primati upute od vlade

bilo koje od država članica. Ona, kao ‘čuvar

Ugovora’, treba osigurati da uredbe i Direktive,

koje je donijelo Vijeće i Parlament,

stupe na snagu. U protivnom, stranu koja počini

prekršaj Komisija može dati na Sud Europskih

zajednica, kako bi je prisilila da postupi

u skladu sa zakonima EU-a.

Komisija je također institucija koja ima pravo

da EU-u predlaže nove zakone, a u bilo kojoj

fazi može poduzimati i aktivnosti koje će pomoći

u postizanju sporazuma unutar Vijeća

te između Vijeća i Parlamenta.

Kao izvršno tijelo EU-a, Komisija izvršava odluke

koje poduzima Vijeće - na primjer, u odnosu

na Zajedničku poljoprivrednu politiku.

Komisija je uvelike odgovorna za upravljanje

zajedničkom politikom EU-a, primjerice, za

istraživanje, razvojnu pomoć, regionalnu politiku

itd. Također, upravlja proračunom tih

područja politike.

Komisija je odgovorna Parlamentu, a cijela

Komisija mora dati ostavku ako joj Parlament

izglasuje nepovjerenje. S time je bila suočena

kada je predsjednik Jacques Santer 16. ožujka

1999. stavio na raspolaganje kolektivnu

ostavku Komisije. Romano Prodi postao je

predsjednik Komisije za razdoblje od 1999.

do 2004. godine.

Komisiji u radu pomaže služba ustrojena u 36

‘općih uprava’ (Directorates-General - DG) te

ostale službe, koje se uglavnom nalaze u

Bruxellesu i Luksemburgu. Za razliku od tajništva

tradicionalnih međunarodnih organizacija,

Komisija ima svoje financijske resurse

pa može djelovati prilično neovisno.

Sud Europskih zajednica

Sud Europskih zajednica nalazi se u Luksemburgu,

a sastavljen je od po jednog suca iz

svake države EU-a, uz pomoć osam glavnih

odvjetnika. Oni su imenovani međusobnim

dogovorom vlada država članica. Svaki je

imenovan tijekom razdoblja od šest godina,

nakon čega mogu biti ponovno imenovani

na dva dodatna mandata od po tri godine.

Njihova nepristranost je pouzdana.

Sud treba osigurati provođenje zakona EU-a

te ispravno tumačenje i primjenu ugovora.

Sud može bilo koju državu članicu proglasiti

krivom ako ne ispunjava svoje obveze iz ugovora.

Može nadzirati provode li se zakoni EU-a

na pravilan način, a može proglasiti krivim i

Europski parlament, Vijeće ili Komisiju, ako

ne djeluju u skladu s propisima.

Sud Europskih zajednica jedina je institucija

koja na zahtjev nacionalnih sudova može dati

presudu na tumačenje ugovora te na vrijednost

i tumačenje zakona EU-a. Kada se pitanje

takve vrste pojavi na sudu u jednoj od

država članica, sud može - ponekad i mora -

tražiti presudu od Suda Europskih zajednica.

Ovakav sustav osigurava da se zakonodavstvo

EU-a tumači i primjenjuje na isti način u

cijeloj Europskoj uniji.

Ugovori omogućavaju Sudu da provjerava

poštuje li zakonodavstvo EU-a osnovna prava

svojih građana te donosi li presude o pitanjima

osobnih sloboda i sigurnosti.

Sud prvog stupnja, osnovan 1989. godine,

sastoji se od po jednog suca iz svake države

EU-a, a nadležan je za donošenje presuda iz

određene vrste predmeta, posebno djela

tvrtki ili privatnih osoba protiv institucija

EU-a te sporova između institucija i njihovih

namještenika.

Revizorski sud

Revizorski sud, koji je uspostavljen 1977. godine,

ima po jednog člana iz svake države

EU-a, koji su imenovani tijekom razdoblja od

šest godina, i to međusobnim dogovorom država

članica, a nakon konzultacija s Europskim

parlamentom. Revizorski sud nadzire jesu

li zaprimljeni svi prihodi Europske unije,

jesu li troškovi nastali na zakonit i pravilan

način i upravlja li se proračunom EU-a na

pravilan način. Ima pravo provoditi reviziju

računa bilo koje organizacije koja upravlja

fondovima EU-a, a ako je potrebno, proslje-

đuje predmete Sudu Europskih zajednica.

Europski gospodarski i socijalni

Odbor

Kada se donose odluke na području politike

koju pokrivaju ugovori o Europskoj zajednici

i Euratomu, Vijeće i Komisija konzultiraju Europski

gospodarski i socijalni odbor (EESC).

Njegovi članovi predstavljaju najrazličitije

interesne skupine koje zajedno čine “organizirano

civilno društvo”, a imenuje ih Vijeće

tijekom razdoblja od četiri godine.

Europski gospodarski i socijalni odbor treba

se konzultirati kada se donose odluke na velikom

broju područja (zapošljavanje, Europski

socijalni fond, stručno usavršavanje itd.). Na

vlastitu inicijativu može davati mišljenja o

drugim temama koje smatra važnim.

Odbor regija

Odbor regija (COR), osnovan prema Ugovoru

o Europskoj uniji, sastoji se od predstavnika

regionalne i lokalne vlasti, koje predlažu države

članice, a imenuje Vijeće tijekom razdoblja

od četiri godine. Prema ugovoru, Vijeće

i Komisija moraju konzultirati Odbor regija

o temama koje su važne za regije, a Komisija

može usvajati mišljenja na vlastitu inicijativu.

Europska investicijska banka

Sjedište Europske investicijske banke (EIB)

nalazi se u Luksemburgu, financira projekte

za pomoć, u razvoju manje razvijenih regija

EU-a te pomaže boljoj konkurentnosti malih

poduzeća.

Europska središnja banka

Sjedište Europske središnje banke (ECB) nalazi

se u Frankfurtu, nadležna je za upravljanje

eurom i monetarnom politikom EU-a.

Europska konvencija

Institucije i druga opisana tijela glavni su

zupčanici stroja za donošenje odluka EU-a.

No sustav treba potpuno preustrojiti želimo

li da EU i dalje učinkovito radi. Stoga je Europsko

vijeće u Laekenu u prosincu 2001.

osnovalo Europsku konvenciju. Njenih 105

članova predstavljaju vlade država članica i

kandidata, nacionalne parlamente, Europski

parlament i Europsku komisiju, pod predsjedanjem

bivšeg francuskog predsjednika

Valéryja Giscarda d’Estainga. Zadaća Europske

konvencije je da predloži nov način vođenja

Europske unije nakon proširenja.

EU se suočava s dva glavna izazova. Prvo,

proširenje u idućem desetljeću ili dva dovest

će do ukupnog broja od možda 30 ili 35 država

članica. Može li se od Vijeća očekivati

postizanje jednoglasna sporazuma o bilo čemu

s toliko ministara oko stola? Neće li se

donošenje odluka EU-a jednostavno zakočiti

i stati? Kako će se upravljati Unijom? Tko će

govoriti u ime Unije na svjetskoj sceni? Gdje

će biti povučene konačne granice Europske

unije? Napokon, Vijeće Europe (koje nije institucija

EU-a) već ima 45 članova, uključujući

Rusiju, Ukrajinu, Tursku i kavkaske države.

Drugo, građani EU-a žele imati više utjecaja

na oblikovanje politike EU-a, ali teško su im

razumljivi složeni sustavi odlučivanja pa

“Bruxelles” doživljavaju kao previše udaljen

od svojih svakodnevnih života. Otuda potreba

za Ustavom koji će jasno odrediti tko je

odgovoran za koje poslove u Europskoj uniji,

Ustav koji će odrediti koje ovlasti i nadležnosti

ima svaka institucija EU-a te što treba

prepustiti tijelima na regionalnoj i nacionalnoj

razini.

EU treba osmisliti nov oblik ‘upravljanja’ koje

će biti jednostavnije i demokratskije, a Europu

približiti građanima. Konvencija je sastavila

nacrt Ustava koji je osmišljen tako da

zadovolji te potrebe, a predstavila ga je Europskom

vijeću u lipnju 2003. godine.

Ustav će biti od goleme važnosti za budućnost

Unije. Bio je glavni predmet rasprave na

Međuvladinoj konferenciji (IGC), koja je započela

4. listopada 2003., a bit će i glavna tema

rasprave tijekom izborne kampanje za

parlamentarne izbore u lipnju 2004. godine.