9.II.a Uvod u ugovorne odnose RH s Unijom

€ II. Analiza početka,toka i završetka ulaska Republike Hrvatske u EU €

Uvod u ugovortne odnose Republike Hrvatske s Unijom

Punopravno članstvo u Europskoj uniji strateški je cilj državne politike Republike Hrvatske i središnji dio njezine vanjskopolitičke strategije još od osamostaljenja i postizanja međunarodnoga priznanja tijekom 1991. i 1992. godine.

Na svom putu približavanja Europskoj uniji Hrvatska se uspješno uključila u globalne i regionalne integracije koje jasno pokazuju njezinu euroatlantsku usmjerenost. Tako je 1992. godine postala članicom Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, 1996. godine primljena je u članstvo Vijeća Europe, uz koje slijedi prihvaćanje niza pravnih instrumenata – poput Europske konvencije o ljudskim pravima, Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, Europske socijalne povelje i dr. Time se stvaraju pretpostavke za cjelovito usklađivanje hrvatskoga zakonodavnoga okvira s europskim pravnim standardima.

U ljeto 1995. godine pregovori između Hrvatske i Unije o Sporazumu o suradnji bili su u završnoj fazi, a Hrvatska je u kraćem razdoblju bila korisnicom tehničke i financijske potpore Unije iz sredstava programa PHARE. U to je doba Vlada poduzela opsežne pripreme za provedbu Sporazuma te je ustanovljena intenzivna komunikacija s pojedinim institucijama Unije. No, neposredno nakon početka akcije "Oluja" Vijeće ministara Europske unije odlukom od 4. kolovoza 1995. godine jednostrano je zamrznulo provedbu programa PHARE za Hrvatsku, a istodobno je usvojena i odluka o suspenziji pregovora o Sporazumu o suradnji.

Od proljeća 1997. godine, kada je Unija usvojila tzv. politiku regionalnoga pristupa, odnosi Hrvatske i Unije stagniraju, a Hrvatska je tek uživala godišnje autonomne trgovinske povlastice. U proljeće 1999. godine usporedo s izbijanjem kosovske krize Unija je počela pripremati sveobuhvatnu politiku prema Jugoistočnoj Europi. Riječ je o procesu stabilizacije i pridruživanja koji je usmjeren na razvoj odnosa Europske unije s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Makedonijom i Saveznom Republikom Jugoslavijom. Glavne sastavnice procesa stabilizacije i pridruživanja čine:

- nova generacija ugovornih odnosa kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

- program tehničke pomoći CARDS

- autonomni trgovinski režim

- politički dijalog.

U lipnju 1999. godine usvojen je Pakt o stabilnosti u Jugoistočnoj Europi koji je osmišljen kao daljnji važan mehanizam promicanja zajedničke strategije stabilnosti i razvitka toga dijela Europe. Cilj Pakta kao svojevrsnoga procesa jest olakšavanje i potpora državama jugoistočne Europe na putu ka punoj integraciji u euroatlantske strukture te u jačanju regionalne suradnje.

Najveći napredak u odnosima Hrvatske i Unije postignut je nakon izbora u Hrvatskoj u siječnju 2000. godine. Ubrzana je dinamika političkoga dijaloga na svim razinama i započeo je rad Zajedničke konzultativne radne skupine Republike Hrvatske i Europske unije. Pozitivnom ocjenom Studije o izvedivosti Europske komisije stvorene su sve pretpostavke za pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

Na inicijativu Francuske, kao tadašnje predsjedavateljice Vijeća Europske unije, 24. studenoga 2000. godine održan je Zagrebački sastanak na vrhu, na kojem su se sastali šefovi država i vlada zemalja članica Europske unije te država obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja. Na sastanku je usvojena Završna deklaracija koja predstavlja jednu od važnih prekretnica za daljnji razvoj političkih i gospodarskih odnosa država obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja s Europskom unijom.

Deklaracijom je zajamčena europska perspektiva svim državama koje su obuhvaćene procesom stabilizacije i pridruživanja, uz uvažavanje individualnih postignuća tih zemalja, te je pružen poticaj oživljavanju regionalne suradnje.

Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska čini bitan formalni korak u institucionaliziranju odnosa s Europskom unijom. Time započinje sveobuhvatni posao provedbe preuzetih obveza te provjera sposobnosti Republike Hrvatske za ispunjenje uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Taj proces zahtijeva aktivnu ulogu i uključivanje svih sudionika procesa – Vlade, Hrvatskoga sabora, resornih ministarstava i civilnoga društva.