GOOGLAJ i pretražuj svašta nešta

Wikipedia

Rezultati pretraživanja

ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

8.I.c Kako funkcionira Europska Unija

Kako funkcionira Europska Unija

Europska unija više je od konfederacije država,
ali nije ni federacija. Ona je, zapravo, ne-
što sasvim novo i povijesno jedinstveno. Njen
politčki sustav stalno je evoluirao proteklih
pedeset godina, a temelji se na nizu ugovora
- onih koji su potpisani u Parizu i Rimu tijekom
pedesetih godina te na ugovorima iz
Maastrichta, Amsterdama i Nice, koji su
sklopljeni devedesetih godina. Prema tim
ugovorima, države članice Unije prenose dio
svog nacionalnog suvereniteta na institucije
koje dijele i predstavljaju njihov nacionalni,
ali i kolektivni interes.

Ugovori čine ono što se naziva ‘primarno’ zakonodavstvo.
Iz njega proizlazi velika količina
‘sekundarnog’ zakonodavstva, koje ima
izravan utjecaj na svakodnevni život građana
Europske unije. Uglavnom se sastoji od uredbi,
direktiva i preporuka.

Ti zakoni, uz opću politiku EU-a, rezultat su
odluka koje donose tri tijela:
• Vijeće Europske unije (koje predstavlja države
   članice)
• Europski parlament (koji predstavlja građane)
                                  i
• Europska komisija (politički neovisno tijelo
  koje zastupa zajedničke europske interese).

Taj ‘institucionalni trokut’ može funkcionirati
samo ako ta tri tijela tijesno surađuju i
imaju međusobno povjerenje. „Kako bi izvršavale
svoje zadaće u skladu s odredbama ovog ugovora,
djelujući s Vijećem i Komisijom, Europski
parlament usvaja uredbe i direktive,
donosi odluke, daje preporuke i mišljenja.”
Članak 246. Ugovora iz Maastrichta)

Vijeće Europske unije

Vijeće Europske unije glavno je tijelo EU-a
koje donosi odluke. Prije je bilo poznato pod
nazivom ‘Vijeće ministara’, a skraćeno se naziva
‘Vijeće’. Svaka država EU-a naizmjence
predsjeda Vijećem tijekom razdoblja od šest
mjeseci. Svakom sastanku Vijeća prisustvuje
po jedan ministar iz svake države članice. Koji
će ministri sudjelovati na sastanku ovisi o
temi koja je na dnevnom redu. Ako je to
vanjska politika, sudjelovat će ministri vanjskih
poslova iz svake države. Ako je to poljoprivreda,
ministri poljoprivrede. I tako dalje.
Postoji devet različitih ‘konfiguracija’ Vijeća,
koje pokrivaju sva područja politike, uključujući
industriju, promet, okoliš itd. Rad Vijeća
kao cjeline planira i koordinira Vijeće za opće
poslove i vanjske odnose.

Pripremni rad za sastanke Vijeća obavlja Odbor
stalnih predstavnika (Coreper), koji čine
veleposlanici država članica u EU-u te službenici
iz nacionalnih ministarstava. Administrativni
rad Vijeća obavlja Glavno tajništvo,
sa sjedištem u Bruxellesu.
  
Vijeće i Europski parlament dijele zakonodavnu
vlast te odgovornost za proračun. Vijeće
također sklapa međunarodne ugovore o
kojima je pregovarala Komisija. Prema ugovorima
o osnivanju EU-a, Vijeće treba donositi
odluke jednoglasno ili većinom, ili ‘kvalificiranom
većinom’.
O važnim pitanjima, kao što su izmjene i dopune
osnivačkih ugovora, pokretanje nove
zajedničke politike ili dopuštenje novoj državi
da pristupi Uniji, Vijeće mora jednoglasno
odlučivati.

U većini slučajeva zahtijeva se glasovanje
kvalificiranom većinom - drugim riječima,
odluka se ne može donijeti, osim ako za nju
glasuje određeni minimalni broj glasova. Broj
glasova koje može dati svaka država EU-a otprilike
odražava brojnost njena stanovništva.
Do 1. svibnja 2004. godine vrijedio je sljedeći
broj glasova:

• Njemačka, Francuska, Italija,
  Velika Britanija                                             10
• Španjolska                                                      8
• Belgija, Grčka, Nizozemska, Portugal          5
• Austrija, Švedska                                          4
• Danska, Irska, Finska                                    3
• Luksemburg                                                   2

Ukupno 87

Minimalan broj glasova koji su potrebni da se
postigne kvalificirana većina je 62 od ukupnih
87 (tj. 71,3 %)..

Šest mjeseci nakon 1. svibnja 2004. godine,
kada su se EU-u pridružili nove države, primjenjuju
se prijelazne odredbe. Od 1. studenoga
2004. godine broj glasova pojedinih zemalja
iznosi:

• Njemačka, Francuska, Italija,
  Velika Britanija                                                   29
• Španjolska i Poljska                                          27
• Nizozemska                                                        13
• Belgija, Češka Republika, Grčka,
  Mađarska i Portugal                                         12
• Austrija i Švedska                                            10
• Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska           7
• Cipar, Estonija, Latvija, Luksemburg
   i Slovenija                                                           4
• Malta                                                                   3

Ukupno 321

Za postizanje kvalificirane većine bit će potrebno
232 glasa (72,3 %). Uz to,

• većina država članica (u nekim slučajevima
dvije trećine) mora odobriti odluku te

• bilo koja država članica može tražiti potvrdu
da glasovi koji su bili ‘za’ predstavljaju
najmanje 62 % ukupnog stanovništva EU-a.

Europsko vijeće

Europsko vijeće okuplja predsjednike i premijere
svih država EU-a te predsjednika Europske
komisije. Predsjednik Europskog parlamenta
također se obraća svakom Europskom
vijeću. Europsko vijeće datira iz 1974. godine,
kada su politički čelnici EU-a (‘čelnici država
ili vlada’) počeli održavati redovne sastanke.
Ta je praksa ozakonjena Jedinstvenim
europskim aktom (1987.). Europsko vijeće u
načelu se sastaje četiri puta godišnje. Predsjeda
mu predsjednik ili premijer države koja
predsjeda Vijećem Europske unije.

Zbog sve veće važnosti poslova EU-a u nacionalnom
političkom životu svrsishodno je
da predsjednici i premijeri imaju mogućnosti
da se redovito sastaju te raspravljaju o glavnim
europskim problemima. Na temelju Ugovora
iz Maastrichta Europsko vijeće je i službeno
postalo pokretačem politike te ima
ovlasti da rješava teške probleme o kojima se
ministri (koji se sastaju u Vijeću Europske
unije) ne mogu dogovoriti.

Europsko vijeće postalo je glavni medijski
događaj jer su njegovi članovi poznate javne
osobe, a neki od problema o kojima se raspravlja
mogu biti iznimno zanimljivi. Raspravlja
se i o aktualnim svjetskim problemima.
Cilj je Vijeća da o međunarodnim problemima
govori usuglašeno, razvijajući zajedničku
vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP).

Tako je Europsko vijeće tijelo koja stvara politiku
EU-a na najvišoj razini. Neke države
članice željele bi da to postane nova vlada
Europe te da neki od članova zastupaju Uniju
na svjetskoj sceni. Bi li tu osobu biralo Europsko
vijeće ili bi to automatski bio predsjednik
Europske komisije? O tom pitanju postoje
nesuglasice.

U međuvremenu, ulogu ‘Gospodina Europe’
igra visoki predstavnika EU-a za Zajedničku
vanjsku i sigurnosnu politiku (mjesto koje je
nastalo Amsterdamskim ugovorom), koji je
istodobno i glavni tajnik Vijeća. Javier Solana
imenovan je na taj položaj 1999. godine.

Europski parlament

Europski parlament izabrano je tijelo koje
predstavlja građane EU-a i sudjeluje u postupku
donošenja zakona. Od 1979. godine
članovi Europskog parlamenta birani su neposredno,
općim pravom glasa, svakih pet
godina.

Do izbora 2004. godine bira se 626 zastupnika.
Nakon toga proširenjem EU-a povećat
će se njihov broj. Broj zastupnika u Europskom
parlamentu iz svake države je sljedeći
(po abecednom redu prema nazivu države na
njezinu jeziku):

Svoje planirane sjednice Parlament obično
održava u Strasbourgu, a dodatne u Bruxellesu.
Tu je i 17 odbora koji obavljaju pripremne
poslove za plenarne sjednice te brojne političke
grupe koje se najčešće sastaju u
Bruxellesu. Glavno tajništvo nalazi se u Luksemburgu.

Parlament i Vijeće dijele zakonodavnu vlast,
provodeći tri različita postupka (uz obične
konzultacije).

• Prvo, tu je ‘postupak suradnje’, koji je uveden
Jedinstvenim europskim aktom 1986.
godine. Prema tom postupku, Parlament
daje svoje mišljenje o nacrtu direktiva i
uredbi koje predlaže Europska komisija,
koja može nadopuniti svoj prijedlog uzimajući
u obzir mišljenje Parlamenta.

• Drugo, tu je ‘postupak odobravanja’, tako-
đer uveden 1986. godine. Prema tom postupku,
Parlament mora dati svoje odobrenje
međunarodnim sporazumima o kojima
pregovara Komisija, kao i na svako
predloženo proširenje Europske unije te na
mnoge druge teme, uključujući promjenu
izbornih pravila.

• Treće, postoji postupak ‘su-odlučivanja’,
uveden Ugovorom iz Maastrichta (1992.).
Taj postupak stavlja Parlament na jednaku
razinu s Vijećem kada se donose zakoni o
mnogim važnim temama kao što su slobodno
kretanje radnika, unutarnje tržište,
obrazovanje, istraživanje, okoliš, transeuropska
mreža, zdravstvo, kultura i zaštita
potrošača. Parlament ima ovlasti da odbaci
predložene zakone ako apsolutna većina
zastupnika glasuje protiv ‘općeg stava’
Vijeća. No tada se predmet može staviti
pred Odbor za usklađivanje.

Broju područja u kojima se primjenjuje
procedura suodlučivanja, Ugovor iz Amsterdama
dodao je 23, a Ugovor iz Nice
daljnjih sedam.

Parlament i Vijeće također dijele odgovornost
za usvajanje proračuna EU-a. Europska
komisija predlaže nacrt proračuna, o kojemu
zatim raspravljaju Parlament i Vijeće. Parlament
može odbiti predloženi proračun, što je
već učinio u nekoliko navrata. Kada se to dogodi,
cijeli postupak donošenja proračuna
mora početi iznova. Parlament u potpunosti
koristi svoje proračunske ovlasti da utječe na
tvorbu politike EU-a. Večina troškova EU-a
za poljoprivredu ipak su gotovo izvan kontrole
Parlamenta.

Parlament je pogonska snaga europske politike.
To je najviše mjesto za raspravu u EU-u,
mjesto gdje se susreću i miješaju politička i
nacionalna stajališta svih država članica.
Proizlazi iz toga da je posve prirodno da Parlament
ima dobre političke inicijative.

Parlamentarnim raspravama dominiraju političke
skupine. Najveće od njih su:

• Europska narodna stanka (Demokršćani)  i
  Europski demokrati - EPP-DP skupina
• Partija europskih socijalista - PES.

Parlament je igrao ključnu ulogu u sastavljanju
Povelje temeljnih prava EU-a (proglašene
u prosincu 2000.) te u utvrđivanju Europske
konvencije koja je uslijedila nakon Europskog
vijeća u Laekenu u prosincu 2001. godine.

I zadnje, ali ne i manje važno, Parlament je
tijelo koje vrši demokratsku kontrolu nad
Unijom. Ima ovlasti da raspusti Komisiju
usvajanjem prijedloga o nepovjerenju (što
zahtijeva dvotrećinsku većinu). Kontrolira
provodi li se politika EU-a na pravilan način
- na primjer, pregledom izvještaja koje dobiva
od Revizorskog suda te postavljanjem
usmenih i pismenih pitanja Komisiji i Vijeću.
Aktualni predsjednik Europskog vijeća tako-
đer podnosi izvještaje Parlamentu o odlukama
koje donose politički čelnici EU-a.

Pat Cox bio je izabran za predsjednika Europskog
parlamenta 2002. godine.

Europska komisija

Komisija je jedna od ključnih institucija EU-a.
Do 1. svibnja 2004. godine ima 20 članova
(po dva iz Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske
i Ujedinjenog Kraljevstva, po jednog
iz ostalih država), koji su imenovani na pet
godina međusobnim dogovorom država članica
te uz suglasnost Parlamenta.

Od 1. svibnja 2004. godine, kada se nove države
pridružuju EU-u, bit će po jedan povjerenik
iz svake države.

Komisija djeluje potpuno politički neovisno.
Njen je posao da brani interese EU-a kao cjeline,
te stoga ne smije primati upute od vlade
bilo koje od država članica. Ona, kao ‘čuvar
Ugovora’, treba osigurati da uredbe i Direktive,
koje je donijelo Vijeće i Parlament,
stupe na snagu. U protivnom, stranu koja počini
prekršaj Komisija može dati na Sud Europskih
zajednica, kako bi je prisilila da postupi
u skladu sa zakonima EU-a.

Komisija je također institucija koja ima pravo
da EU-u predlaže nove zakone, a u bilo kojoj
fazi može poduzimati i aktivnosti koje će pomoći
u postizanju sporazuma unutar Vijeća
te između Vijeća i Parlamenta.

Kao izvršno tijelo EU-a, Komisija izvršava odluke
koje poduzima Vijeće - na primjer, u odnosu
na Zajedničku poljoprivrednu politiku.
Komisija je uvelike odgovorna za upravljanje
zajedničkom politikom EU-a, primjerice, za
istraživanje, razvojnu pomoć, regionalnu politiku
itd. Također, upravlja proračunom tih
područja politike.

Komisija je odgovorna Parlamentu, a cijela
Komisija mora dati ostavku ako joj Parlament
izglasuje nepovjerenje. S time je bila suočena
kada je predsjednik Jacques Santer 16. ožujka
1999. stavio na raspolaganje kolektivnu
ostavku Komisije. Romano Prodi postao je
predsjednik Komisije za razdoblje od 1999.
do 2004. godine.

Komisiji u radu pomaže služba ustrojena u 36
‘općih uprava’ (Directorates-General - DG) te
ostale službe, koje se uglavnom nalaze u
Bruxellesu i Luksemburgu. Za razliku od tajništva
tradicionalnih međunarodnih organizacija,
Komisija ima svoje financijske resurse
pa može djelovati prilično neovisno.


Sud Europskih zajednica

Sud Europskih zajednica nalazi se u Luksemburgu,
a sastavljen je od po jednog suca iz
svake države EU-a, uz pomoć osam glavnih
odvjetnika. Oni su imenovani međusobnim
dogovorom vlada država članica. Svaki je
imenovan tijekom razdoblja od šest godina,
nakon čega mogu biti ponovno imenovani
na dva dodatna mandata od po tri godine.
Njihova nepristranost je pouzdana.

Sud treba osigurati provođenje zakona EU-a
te ispravno tumačenje i primjenu ugovora.

Sud može bilo koju državu članicu proglasiti
krivom ako ne ispunjava svoje obveze iz ugovora.
Može nadzirati provode li se zakoni EU-a
na pravilan način, a može proglasiti krivim i
Europski parlament, Vijeće ili Komisiju, ako
ne djeluju u skladu s propisima.

Sud Europskih zajednica jedina je institucija
koja na zahtjev nacionalnih sudova može dati
presudu na tumačenje ugovora te na vrijednost
i tumačenje zakona EU-a. Kada se pitanje
takve vrste pojavi na sudu u jednoj od
država članica, sud može - ponekad i mora -
tražiti presudu od Suda Europskih zajednica.

Ovakav sustav osigurava da se zakonodavstvo
EU-a tumači i primjenjuje na isti način u
cijeloj Europskoj uniji.

Ugovori omogućavaju Sudu da provjerava
poštuje li zakonodavstvo EU-a osnovna prava
svojih građana te donosi li presude o pitanjima
osobnih sloboda i sigurnosti.

Sud prvog stupnja, osnovan 1989. godine,
sastoji se od po jednog suca iz svake države
EU-a, a nadležan je za donošenje presuda iz
određene vrste predmeta, posebno djela
tvrtki ili privatnih osoba protiv institucija
EU-a te sporova između institucija i njihovih
namještenika.

Revizorski sud

Revizorski sud, koji je uspostavljen 1977. godine,
ima po jednog člana iz svake države
EU-a, koji su imenovani tijekom razdoblja od
šest godina, i to međusobnim dogovorom država
članica, a nakon konzultacija s Europskim
parlamentom. Revizorski sud nadzire jesu
li zaprimljeni svi prihodi Europske unije,
jesu li troškovi nastali na zakonit i pravilan
način i upravlja li se proračunom EU-a na
pravilan način. Ima pravo provoditi reviziju
računa bilo koje organizacije koja upravlja
fondovima EU-a, a ako je potrebno, proslje-
đuje predmete Sudu Europskih zajednica.

Europski gospodarski i socijalni
Odbor

Kada se donose odluke na području politike
koju pokrivaju ugovori o Europskoj zajednici
i Euratomu, Vijeće i Komisija konzultiraju Europski
gospodarski i socijalni odbor (EESC).
Njegovi članovi predstavljaju najrazličitije
interesne skupine koje zajedno čine “organizirano
civilno društvo”, a imenuje ih Vijeće
tijekom razdoblja od četiri godine.

Europski gospodarski i socijalni odbor treba
se konzultirati kada se donose odluke na velikom
broju područja (zapošljavanje, Europski
socijalni fond, stručno usavršavanje itd.). Na
vlastitu inicijativu može davati mišljenja o
drugim temama koje smatra važnim.

Odbor regija

Odbor regija (COR), osnovan prema Ugovoru
o Europskoj uniji, sastoji se od predstavnika
regionalne i lokalne vlasti, koje predlažu države
članice, a imenuje Vijeće tijekom razdoblja
od četiri godine. Prema ugovoru, Vijeće
i Komisija moraju konzultirati Odbor regija
o temama koje su važne za regije, a Komisija
može usvajati mišljenja na vlastitu inicijativu.

Europska investicijska banka

Sjedište Europske investicijske banke (EIB)
nalazi se u Luksemburgu, financira projekte
za pomoć, u razvoju manje razvijenih regija
EU-a te pomaže boljoj konkurentnosti malih
poduzeća.

Europska središnja banka

Sjedište Europske središnje banke (ECB) nalazi
se u Frankfurtu, nadležna je za upravljanje
eurom i monetarnom politikom EU-a.

Europska konvencija

Institucije i druga opisana tijela glavni su
zupčanici stroja za donošenje odluka EU-a.
No sustav treba potpuno preustrojiti želimo
li da EU i dalje učinkovito radi. Stoga je Europsko
vijeće u Laekenu u prosincu 2001.
osnovalo Europsku konvenciju. Njenih 105
članova predstavljaju vlade država članica i
kandidata, nacionalne parlamente, Europski
parlament i Europsku komisiju, pod predsjedanjem
bivšeg francuskog predsjednika
Valéryja Giscarda d’Estainga. Zadaća Europske
konvencije je da predloži nov način vođenja
Europske unije nakon proširenja.

EU se suočava s dva glavna izazova. Prvo,
proširenje u idućem desetljeću ili dva dovest
će do ukupnog broja od možda 30 ili 35 država
članica. Može li se od Vijeća očekivati
postizanje jednoglasna sporazuma o bilo čemu
s toliko ministara oko stola? Neće li se
donošenje odluka EU-a jednostavno zakočiti
i stati? Kako će se upravljati Unijom? Tko će
govoriti u ime Unije na svjetskoj sceni? Gdje
će biti povučene konačne granice Europske
unije? Napokon, Vijeće Europe (koje nije institucija
EU-a) već ima 45 članova, uključujući
Rusiju, Ukrajinu, Tursku i kavkaske države.

Drugo, građani EU-a žele imati više utjecaja
na oblikovanje politike EU-a, ali teško su im
razumljivi složeni sustavi odlučivanja pa
“Bruxelles” doživljavaju kao previše udaljen
od svojih svakodnevnih života. Otuda potreba
za Ustavom koji će jasno odrediti tko je
odgovoran za koje poslove u Europskoj uniji,
Ustav koji će odrediti koje ovlasti i nadležnosti
ima svaka institucija EU-a te što treba
prepustiti tijelima na regionalnoj i nacionalnoj
razini.

EU treba osmisliti nov oblik ‘upravljanja’ koje
će biti jednostavnije i demokratskije, a Europu
približiti građanima. Konvencija je sastavila
nacrt Ustava koji je osmišljen tako da
zadovolji te potrebe, a predstavila ga je Europskom
vijeću u lipnju 2003. godine.

Ustav će biti od goleme važnosti za budućnost
Unije. Bio je glavni predmet rasprave na
Međuvladinoj konferenciji (IGC), koja je započela
4. listopada 2003., a bit će i glavna tema
rasprave tijekom izborne kampanje za
parlamentarne izbore u lipnju 2004. godine.

ONLINE PRIJEVOD TEKSTA

ONLINE PRIJEVOD TEKSTA
FREE and EKSPRESS

Razmišljanja malog čovjeka

Razmišljanja malog čovjeka
Sastavi i komentari

PREPUSTI SE BOGU

PREPUSTI SE BOGU
Molite i meditirajte

Ljekovita svojstva biljaka

Ljekovita svojstva biljaka
TOP RECEPTI

Recepti i jela moje mame

Recepti i jela moje mame
TOP RECEPTI

ZDRAV ŽIVOT i TOP SAVJETI

ZDRAV ŽIVOT i TOP SAVJETI
Ljekovitost biljaka

ZARADA OD KUĆE

ZARADA OD KUĆE
Google AdSense